Propis razvoda braka
Propis razvoda braka se razlikuje od situacije do situacije i od
okolnosti do okolnosti, tako da nekada može biti dozvoljen (mubah),
nekada pokuđen (mekruh), nekada zabranjen (haram), zatim pohvalan
(mustehab), a nekada je i obavezan (vadžib).
Dozvoljen je u slučaju ružnog ponašanja žene, neposlušnosti,
trpljenja štete od strane nje i ne postizanja (neispunjavanja) cilja,
zbog kojeg je propisan brak.
Pokuđen je (a kod nekih islamskih učenjaka zabranjen) u slučaju
da nema nikakvog jasnog povoda za njime, a dokaz tome su riječi
Poslanika, s.a.v.s: Najružnija dozvoljena stvar Allahu, s.v.t., je
razvod braka. (Ebu Davud, Ibn Madže). Poslanik, s.a.v.s., je u ovome
hadisu nazvao razvod braka dozvoljenim (halalom), i ako je prezren kod
Allaha, što jasno upućuje na to da je razvod braka pokuđen (mekruh), ako
za njega ne postoji povod, a razlog zbog kojeg se smatra pokuđenim je
raskidanje bračnog ugovora, koji sa sobom nosi mnoge posljedice.
Nažalost, svjedoci smo sve veće prisutnosti bezrazložnih razvoda brakova
u redovima vjernika i vjernica, što normalno kvari sliku Islama i onih
koji ga praktikuju u očima onih koji Islam slabo poznaju i uglavnom su
slabo upućeni u njegova učenja, postavke i principe.
Zar vjernici i vjernice ne trebaju da budu milost društvu u kojemu žive i
jasan uzor u rješavanju problema, koji se dešavaju među njima, prije
svega bračnih problema. Nije li apsurdno to što neki među nama bez
ikakvog razloga posežu za razvodom braka, a zatim se proglašavaju
sljedbenicima Poslanika (vjerovatno misleći da je sljeđenje Poslanika,
s.a.w.s., obično samo u nošenju brade, korištenju misvaka i sl.),
kritikuju druge i punim ustima govore o veličini islamskog ahlaka
(morala), islamske solidarnosti i samilosti!?
Pohvalan je u slučaju da žena ne voli svoga muža i da od njegove strane
trpi štetu i nepravdu. Razvod u tom slučaju je u skladu sa velikim
fikhskim pravilom: Nema štete, niti nanošenja štete. (Ahmed, Ibn Madže)
Obavezan je u slučaju da se jedan od supružnika ne pridržava
Allahove vjere, ostavlja i nemaran je prema temeljima vjere (namazu,
postu, čistoći), ili ustrajava u stvarima koje su jasno zabranjene,
prije svega stvarima koje direktno ruše njegovu čast, kao što je razvrat
(blud), drogiranje i sl. Takođe je obavezan u slučaju da se čovjek
zakune da neće prilaziti ženi, zatim prođu četiri mjeseca od te njegove
zakletve, a on se ne povrati njoj, što je u skladu sa riječima Allaha,
s.v.t.: Oni koji se zakunu da ženama svojim neće prilaziti, neka četiri
mjeseca pričekaju! Ako se vrate od zakletvi svojih, Allah prašta i
Milostiv je, a ako se odluče na razvod, Allah sve čuje i vidi.
(El-Bekare, 226-227.)
Zabranjen je - za vrijeme mjesečnog ili postporođajnog ciklusa žene i za vrijeme čistoće u kojoj je čovjek imao odnos s njom.
Uslovi ispravnosti razvoda braka
Dva su uslova ispravnosti razvoda braka:
1. Podobnost osobe, koja traži razvod.
Podobnost podrazumjeva slobodan izbor i prisutnost pameti.
Na osnovu ovog uslova neispravan je:
Razvod pod prisilom (odnosi se na nepravednu prisilu), tj. razvod kojim
se otklanja prisila, prijetnja ili nepravda. Dokaz tome su riječi
Allaha, s.v.t.: Onaj ko zaniječe Allaha, nakon što je povjerovao, osim
onoga koji to uradi pod prisilom, a srce mu ostane smireno u vjeri
takvog čeka Allahova srdžba i velika kazna. (El-Nahl, 106.). Allah,
s.v.t., ne priznaje nevjerstvo (kufr) pod prisilom, ukoliko ono ne bude u
čovjekovom srcu, tako isto ne priznaje (ne smatra ispravnim) razvod,
koji je iznuđen pod prisilom, s time da je razvod braka na puno manjem
stepenu od nevjerstva. (Ovakav vid zaključivanja učenjaci Usuli Fikha
nazivaju "El kijasu-l-evla" tj. analogija prioriteta). Dokaz iz sunneta
Allahovog Poslanika, s.a.v.s., za neispravnost prisilnog razvoda jesu
riječi Poslanika, s.a.v.s.: Nema razvoda, niti oslobađanja od robstva
pod prisilom. (Ahmed, Ebu Davud i Ibnu Madže).
Razvod u stanju opravdanog gubitka pameti, kao što je nesvjest,
spavanje, ludost, liječnička narkoza i opijenost pod prisilom. Ako bi
čovjek u jednom od spomenutih stanja izgovorio riječi razvoda njegov
razvod bi se smatrao nevažećim. Dokaz tome su riječi Alije, r.a.: Svaki
razvod je dozvoljen (ispravan), osim razvoda osobe koja je izgubila
pamet (bilo privremeno, bilo trajno). (Buharija u svome sahihu). Kao
dokaz da je razvod nevažeći u ovom slučaju može nam poslužiti činjenica
da je razum (pamet) jedan od faktora (činioca) za koji se veže
obaveznost (teklif) u Islamu.
Da li je razvod u stanju srdžbe punovažeći?
Islamski učenjaci su složni oko toga da je razvod braka punovažeći, ako
se desi u stanju uobičajene (blage) srdžbe, prilikom koje je čovjek
svjestan onoga što govori i koja sa sobom ne donosi skoro nikakve
promjene u njegovom ponašanju, kao što su složni na tome da je razvod
nevažeći u stanju prevelike srdžbe, koja zastire čovjekov razum i čini
da čovjek uradi određene postupke i izgovori određene riječi, koje mu ne
bi ni na um pale u normalnom stanju.
Što se tiče razvoda u stanju velike srdžbe, koja sa sobom donosi
promjene u čovjekovom ponašanju, međutim, ne prouzrokuje gubitak pameti,
on je predmet razilaženja među islamskim učenjacima, s time da je
ispravnije mišljenje da je on punovažeći.
2. Upotreba odgovarajućeg izraza.
Treba znati da se izrazi, koji se koriste za razvod braka mogu podijeliti u dvije vrste:
Jasni izrazi (EL-ELFAZ ES-SARIHA): izrazi koji su u osnovi postavljeni za razvod, kao što je riječ razvod i njene izvedenice.
Dvosmisleni izrazi (EL-ELFAZ EL-KINAIJJE): izrazi koji se koriste za
razvod i za druge stvari kao što su: idi, izađi, slobodna si, idi
svojima, želim se odmoriti od tebe, ostavljena si i sl., povlače za
sobom razvod braka bez obzira da li ih čovjek izgovara ozbiljno ili u
šali, prema riječima Poslanika, s.a.v.s.: Tri stvari se smatraju
ozbiljnim i onda kada se čovjek šali: brak, razvod i vraćanje razvedene
žene. (Ahmed, Ebu Davud, Ibn Madže). Za razliku od jasnih, dvosmisleni
izrazi ne povlače za sobom razvod braka, ako nisu popraćeni srčanom
namjerom. Znači, ako bi čovjek rekao ženi: razvedena si, dajem ti
razvod, razvjevnčana si i slično tome, ona bi time bila razvedena bez
obzira da li je on u srcu imao namjeru za razvodom ili ne, a ako bi joj
rekao: idi svojima, izlazi iz kuće i sl. biće razvedena samo u slučaju
da je imao namjeru razvoda u srcu.
Islamski učenjaci su izdvojili tri slučaja u kojima dvosmisleni
izrazi imaju isti propis kao i jasni izrazi tj. povlače za sobom razvod
braka, bez obzira da li su popraćeni srčanom namjerom ili ne:
1. U slučaju rasprave između muža i žene,
2. U slučaju srdžbe,
3. U slučaju da žena traži razvod.
U ova tri slučaja dvosmisleni izrazi zahtjevaju razvod pa makar čovjek
rekao: Nisam imao namjeru za razvodom - jer postoji jasan pokazatelj
(indicija) da je imao namjeru, a Allah najbolje zna.
Tradicionalni (sunni) i novotarski (bid’i) razvod
Tradicionalni razvod je razvod koji se dogodi na propisan način (u skladu sa Kur'anom i sunnetom) što podrazumjeva dvije stvari:
1. Da razvod bude za vrijeme ženine čistoće u kojoj nije bilo odnosa i traje dok ne prođe iddet (priček).
2. Da bude jedan razvod. Kaže Allah, s.v.t.: O Vjerovjesniče, kad
htjednete žene da pustite, vi ih u vrijeme pričeka pustite. (El-Talak,
1.) Kaže Abdullah ibn Mesud u komentaru riječi "u vrijeme pričeka" tj. u
vrijeme njihove čistoće u kojoj nisu imale odnos sa muževima. Kaže šejh
Abdurrahman el-Sa'di u komentaru navedenog ajeta: tj. pustite ih radi
pričeka, što znači da ih pustite za vrijeme čistoće, u kojoj niste imali
odnos sa njima. Samo takvim razvodom stvara se pogodna prilika za jasan
priček (iddet), u suprotnom, ako ih pustite za vrijeme mjesečnog
ciklusa (hajza), period tog mjesečnog ciklusa se neće ubrajati u
sveukupni rok pričeka (iddeta), što će normalno povećati trajanje
pričeka. Takođe, ako ih razvedete u čistoći, u kojoj ste imali odnos sa
njima, nećete biti sigurni da li su trudne ili ne, a samim tim nećete
znati koju vrstu pričeka su obavezne pričekati.
(Tefsiru-l-kerimi-rrahman fi tefsiri kelami-l-mennan 805 str.)
Nasuprot tradicionalnom razvodu je novotarski razvod, koji može imati jedno od tri značenja:
1. Da se dogodi u periodu mjesečnog ili postporođajnog ciklusa (nifasa);
2. Da se dogodi u čistoći, u kojoj su čovjek i žena imali odnos i ne znaju da li se dogodila trudnoća ili ne i
3. Da čovjek jednom riječju (odjednom) razvede ženu tri puta tj. da joj kaže: Razvedena si, tri puta.
Prva dva značenja smatraju se novotarskim razvodom u vremenu, a treće značenje se smatra novotarskim razvodom u broju.
Novotarski razvod je zabranjen u svakom slučaju,
a dokazi za njegovu zabranu su sljedeći:
Riječi Allaha, s.v.t.: Puštanje može biti dva puta, pa ili ih
velikodušno zadržite ili im na lijep način razvod dajte. (El-Bekare,
229.)
Riječi Allaha, s.v.t.: O Vjerovjesniče, kada htjednete žene da pustite,
vi ih u vrijeme pričeka pustite. (El-Talak, 1.) tj. u vrijeme čistoće u
kojoj niste imali odnose s njima (kako je to protumačio Abdullah ibn
Mesud).
Rekao je Poslanik, s.a.v.s., kada je do njega došla vijest o tome da je
čovjek razveo ženu tri puta odjednom: Zar da se izvrgava sa Allahovom
Knjigom, a ja sam među vama.
Takođe, kada je obavješten da je Abdullah ibn Omer, r.a., razveo ženu u
periodu mjesečnog ciklusa (hajza), Poslanik, s.a.v.s., se naljutio i
naredio mu da vrati ženu.
Prenosi se od Omera, r.a., da je udarao svakog onog ko je razveo ženu tri puta odjednom.
Kaže šejh Salih Fevzani: Sve ovo upućuje na obavezu sprovođenja
šeriatskih propisa vezanih za razvod, strogog paženja na vrijeme i broj
koje je šeriat odredio za njega i izbjegavanje svakog vida zabranjenog
razvoda (razvoda koji je suprotan Poslanikovoj praksi).
Međutim, mnogi ljudi ne razumiju te propise ili su nezainteresovani za
njih što ih često dovodi u neugodnu situaciju ili situaciju kajanja,
nakon čega pokušavaju na sve načine naći izlaz iz nevolje u kojoj se
nalaze i iznuditi šeriatska riješenja, koja će im pomoći. Nije li to
produkt izigravanja sa Allahovom Knjigom? (ELMULEHHASUL-FIKHIJJU 2/310).
Kaže učenjak Muhammed b. Ismail el-Sanani u Subulu-s-selemu 3/301:
Nakon što smo saznali da je novotarski razvod braka zabranjen, ostaje da
vidimo da li je punovažeći ili ne?
Islamski učenjaci su se razišli oko toga, a ono na čemu je većina njih
jeste da je on punovažeći. Dokaz za to im je predaja Abdullaha Ibn
Omera, r.a., koju je zabilježio imam Buhari, u kojoj kaže Abdullah ibn
Omer: To što sam uradio, brojalo mi se jednim razvodom.
Kaze učenjak Ebu Velid Muhammed ibn Ahmed ibn Rušd el-Kurtubi u djelu
Bidajetu-l-mudžtehid: Što se tiče prvog pitanja tj. da li je novotarski
razvod punovažeći ili ne, većina islamskih učenjaka smatra da je razvod
koji se dogodi u menstrualnom periodu punovažeći, prema riječima
Poslanika, s.a.v.s., u hadisu Abdullaha ibn Omera, r.a.: Naredi mu neka
je vrati (Hadis prenosi skupina - džemat). Kažu: Vraćanje može biti samo
u slučaju da se dogodio razvod. Takođe, kao dokaz uzimaju predaju koju
bilježi Imam Šafija od Halida, a ovaj od Ibn Džurejdža gdje se navodi da
su Ibn Dzurejdž i oni koji su bili sa njim pitali Nafia: Da li se
razvođenje Abdullaha ibn Omera smatralo punovažećim u vrijeme Poslanika,
s.a.v.s., na što je ovaj potvrdno odgovorio. Prenosi se od Abdullaha
ibn Omera, r.a., da je on davao takvu fetvu drugima.
(Bidajetu-l-mudžtehid, 3/1050).
Piše:
Semir Imamović
Fakultet šerijatskog prava
Propis razvoda braka se razlikuje od situacije do situacije i od
okolnosti do okolnosti, tako da nekada može biti dozvoljen (mubah),
nekada pokuđen (mekruh), nekada zabranjen (haram), zatim pohvalan
(mustehab), a nekada je i obavezan (vadžib).
Dozvoljen je u slučaju ružnog ponašanja žene, neposlušnosti,
trpljenja štete od strane nje i ne postizanja (neispunjavanja) cilja,
zbog kojeg je propisan brak.
Pokuđen je (a kod nekih islamskih učenjaka zabranjen) u slučaju
da nema nikakvog jasnog povoda za njime, a dokaz tome su riječi
Poslanika, s.a.v.s: Najružnija dozvoljena stvar Allahu, s.v.t., je
razvod braka. (Ebu Davud, Ibn Madže). Poslanik, s.a.v.s., je u ovome
hadisu nazvao razvod braka dozvoljenim (halalom), i ako je prezren kod
Allaha, što jasno upućuje na to da je razvod braka pokuđen (mekruh), ako
za njega ne postoji povod, a razlog zbog kojeg se smatra pokuđenim je
raskidanje bračnog ugovora, koji sa sobom nosi mnoge posljedice.
Nažalost, svjedoci smo sve veće prisutnosti bezrazložnih razvoda brakova
u redovima vjernika i vjernica, što normalno kvari sliku Islama i onih
koji ga praktikuju u očima onih koji Islam slabo poznaju i uglavnom su
slabo upućeni u njegova učenja, postavke i principe.
Zar vjernici i vjernice ne trebaju da budu milost društvu u kojemu žive i
jasan uzor u rješavanju problema, koji se dešavaju među njima, prije
svega bračnih problema. Nije li apsurdno to što neki među nama bez
ikakvog razloga posežu za razvodom braka, a zatim se proglašavaju
sljedbenicima Poslanika (vjerovatno misleći da je sljeđenje Poslanika,
s.a.w.s., obično samo u nošenju brade, korištenju misvaka i sl.),
kritikuju druge i punim ustima govore o veličini islamskog ahlaka
(morala), islamske solidarnosti i samilosti!?
Pohvalan je u slučaju da žena ne voli svoga muža i da od njegove strane
trpi štetu i nepravdu. Razvod u tom slučaju je u skladu sa velikim
fikhskim pravilom: Nema štete, niti nanošenja štete. (Ahmed, Ibn Madže)
Obavezan je u slučaju da se jedan od supružnika ne pridržava
Allahove vjere, ostavlja i nemaran je prema temeljima vjere (namazu,
postu, čistoći), ili ustrajava u stvarima koje su jasno zabranjene,
prije svega stvarima koje direktno ruše njegovu čast, kao što je razvrat
(blud), drogiranje i sl. Takođe je obavezan u slučaju da se čovjek
zakune da neće prilaziti ženi, zatim prođu četiri mjeseca od te njegove
zakletve, a on se ne povrati njoj, što je u skladu sa riječima Allaha,
s.v.t.: Oni koji se zakunu da ženama svojim neće prilaziti, neka četiri
mjeseca pričekaju! Ako se vrate od zakletvi svojih, Allah prašta i
Milostiv je, a ako se odluče na razvod, Allah sve čuje i vidi.
(El-Bekare, 226-227.)
Zabranjen je - za vrijeme mjesečnog ili postporođajnog ciklusa žene i za vrijeme čistoće u kojoj je čovjek imao odnos s njom.
Uslovi ispravnosti razvoda braka
Dva su uslova ispravnosti razvoda braka:
1. Podobnost osobe, koja traži razvod.
Podobnost podrazumjeva slobodan izbor i prisutnost pameti.
Na osnovu ovog uslova neispravan je:
Razvod pod prisilom (odnosi se na nepravednu prisilu), tj. razvod kojim
se otklanja prisila, prijetnja ili nepravda. Dokaz tome su riječi
Allaha, s.v.t.: Onaj ko zaniječe Allaha, nakon što je povjerovao, osim
onoga koji to uradi pod prisilom, a srce mu ostane smireno u vjeri
takvog čeka Allahova srdžba i velika kazna. (El-Nahl, 106.). Allah,
s.v.t., ne priznaje nevjerstvo (kufr) pod prisilom, ukoliko ono ne bude u
čovjekovom srcu, tako isto ne priznaje (ne smatra ispravnim) razvod,
koji je iznuđen pod prisilom, s time da je razvod braka na puno manjem
stepenu od nevjerstva. (Ovakav vid zaključivanja učenjaci Usuli Fikha
nazivaju "El kijasu-l-evla" tj. analogija prioriteta). Dokaz iz sunneta
Allahovog Poslanika, s.a.v.s., za neispravnost prisilnog razvoda jesu
riječi Poslanika, s.a.v.s.: Nema razvoda, niti oslobađanja od robstva
pod prisilom. (Ahmed, Ebu Davud i Ibnu Madže).
Razvod u stanju opravdanog gubitka pameti, kao što je nesvjest,
spavanje, ludost, liječnička narkoza i opijenost pod prisilom. Ako bi
čovjek u jednom od spomenutih stanja izgovorio riječi razvoda njegov
razvod bi se smatrao nevažećim. Dokaz tome su riječi Alije, r.a.: Svaki
razvod je dozvoljen (ispravan), osim razvoda osobe koja je izgubila
pamet (bilo privremeno, bilo trajno). (Buharija u svome sahihu). Kao
dokaz da je razvod nevažeći u ovom slučaju može nam poslužiti činjenica
da je razum (pamet) jedan od faktora (činioca) za koji se veže
obaveznost (teklif) u Islamu.
Da li je razvod u stanju srdžbe punovažeći?
Islamski učenjaci su složni oko toga da je razvod braka punovažeći, ako
se desi u stanju uobičajene (blage) srdžbe, prilikom koje je čovjek
svjestan onoga što govori i koja sa sobom ne donosi skoro nikakve
promjene u njegovom ponašanju, kao što su složni na tome da je razvod
nevažeći u stanju prevelike srdžbe, koja zastire čovjekov razum i čini
da čovjek uradi određene postupke i izgovori određene riječi, koje mu ne
bi ni na um pale u normalnom stanju.
Što se tiče razvoda u stanju velike srdžbe, koja sa sobom donosi
promjene u čovjekovom ponašanju, međutim, ne prouzrokuje gubitak pameti,
on je predmet razilaženja među islamskim učenjacima, s time da je
ispravnije mišljenje da je on punovažeći.
2. Upotreba odgovarajućeg izraza.
Treba znati da se izrazi, koji se koriste za razvod braka mogu podijeliti u dvije vrste:
Jasni izrazi (EL-ELFAZ ES-SARIHA): izrazi koji su u osnovi postavljeni za razvod, kao što je riječ razvod i njene izvedenice.
Dvosmisleni izrazi (EL-ELFAZ EL-KINAIJJE): izrazi koji se koriste za
razvod i za druge stvari kao što su: idi, izađi, slobodna si, idi
svojima, želim se odmoriti od tebe, ostavljena si i sl., povlače za
sobom razvod braka bez obzira da li ih čovjek izgovara ozbiljno ili u
šali, prema riječima Poslanika, s.a.v.s.: Tri stvari se smatraju
ozbiljnim i onda kada se čovjek šali: brak, razvod i vraćanje razvedene
žene. (Ahmed, Ebu Davud, Ibn Madže). Za razliku od jasnih, dvosmisleni
izrazi ne povlače za sobom razvod braka, ako nisu popraćeni srčanom
namjerom. Znači, ako bi čovjek rekao ženi: razvedena si, dajem ti
razvod, razvjevnčana si i slično tome, ona bi time bila razvedena bez
obzira da li je on u srcu imao namjeru za razvodom ili ne, a ako bi joj
rekao: idi svojima, izlazi iz kuće i sl. biće razvedena samo u slučaju
da je imao namjeru razvoda u srcu.
Islamski učenjaci su izdvojili tri slučaja u kojima dvosmisleni
izrazi imaju isti propis kao i jasni izrazi tj. povlače za sobom razvod
braka, bez obzira da li su popraćeni srčanom namjerom ili ne:
1. U slučaju rasprave između muža i žene,
2. U slučaju srdžbe,
3. U slučaju da žena traži razvod.
U ova tri slučaja dvosmisleni izrazi zahtjevaju razvod pa makar čovjek
rekao: Nisam imao namjeru za razvodom - jer postoji jasan pokazatelj
(indicija) da je imao namjeru, a Allah najbolje zna.
Tradicionalni (sunni) i novotarski (bid’i) razvod
Tradicionalni razvod je razvod koji se dogodi na propisan način (u skladu sa Kur'anom i sunnetom) što podrazumjeva dvije stvari:
1. Da razvod bude za vrijeme ženine čistoće u kojoj nije bilo odnosa i traje dok ne prođe iddet (priček).
2. Da bude jedan razvod. Kaže Allah, s.v.t.: O Vjerovjesniče, kad
htjednete žene da pustite, vi ih u vrijeme pričeka pustite. (El-Talak,
1.) Kaže Abdullah ibn Mesud u komentaru riječi "u vrijeme pričeka" tj. u
vrijeme njihove čistoće u kojoj nisu imale odnos sa muževima. Kaže šejh
Abdurrahman el-Sa'di u komentaru navedenog ajeta: tj. pustite ih radi
pričeka, što znači da ih pustite za vrijeme čistoće, u kojoj niste imali
odnos sa njima. Samo takvim razvodom stvara se pogodna prilika za jasan
priček (iddet), u suprotnom, ako ih pustite za vrijeme mjesečnog
ciklusa (hajza), period tog mjesečnog ciklusa se neće ubrajati u
sveukupni rok pričeka (iddeta), što će normalno povećati trajanje
pričeka. Takođe, ako ih razvedete u čistoći, u kojoj ste imali odnos sa
njima, nećete biti sigurni da li su trudne ili ne, a samim tim nećete
znati koju vrstu pričeka su obavezne pričekati.
(Tefsiru-l-kerimi-rrahman fi tefsiri kelami-l-mennan 805 str.)
Nasuprot tradicionalnom razvodu je novotarski razvod, koji može imati jedno od tri značenja:
1. Da se dogodi u periodu mjesečnog ili postporođajnog ciklusa (nifasa);
2. Da se dogodi u čistoći, u kojoj su čovjek i žena imali odnos i ne znaju da li se dogodila trudnoća ili ne i
3. Da čovjek jednom riječju (odjednom) razvede ženu tri puta tj. da joj kaže: Razvedena si, tri puta.
Prva dva značenja smatraju se novotarskim razvodom u vremenu, a treće značenje se smatra novotarskim razvodom u broju.
Novotarski razvod je zabranjen u svakom slučaju,
a dokazi za njegovu zabranu su sljedeći:
Riječi Allaha, s.v.t.: Puštanje može biti dva puta, pa ili ih
velikodušno zadržite ili im na lijep način razvod dajte. (El-Bekare,
229.)
Riječi Allaha, s.v.t.: O Vjerovjesniče, kada htjednete žene da pustite,
vi ih u vrijeme pričeka pustite. (El-Talak, 1.) tj. u vrijeme čistoće u
kojoj niste imali odnose s njima (kako je to protumačio Abdullah ibn
Mesud).
Rekao je Poslanik, s.a.v.s., kada je do njega došla vijest o tome da je
čovjek razveo ženu tri puta odjednom: Zar da se izvrgava sa Allahovom
Knjigom, a ja sam među vama.
Takođe, kada je obavješten da je Abdullah ibn Omer, r.a., razveo ženu u
periodu mjesečnog ciklusa (hajza), Poslanik, s.a.v.s., se naljutio i
naredio mu da vrati ženu.
Prenosi se od Omera, r.a., da je udarao svakog onog ko je razveo ženu tri puta odjednom.
Kaže šejh Salih Fevzani: Sve ovo upućuje na obavezu sprovođenja
šeriatskih propisa vezanih za razvod, strogog paženja na vrijeme i broj
koje je šeriat odredio za njega i izbjegavanje svakog vida zabranjenog
razvoda (razvoda koji je suprotan Poslanikovoj praksi).
Međutim, mnogi ljudi ne razumiju te propise ili su nezainteresovani za
njih što ih često dovodi u neugodnu situaciju ili situaciju kajanja,
nakon čega pokušavaju na sve načine naći izlaz iz nevolje u kojoj se
nalaze i iznuditi šeriatska riješenja, koja će im pomoći. Nije li to
produkt izigravanja sa Allahovom Knjigom? (ELMULEHHASUL-FIKHIJJU 2/310).
Kaže učenjak Muhammed b. Ismail el-Sanani u Subulu-s-selemu 3/301:
Nakon što smo saznali da je novotarski razvod braka zabranjen, ostaje da
vidimo da li je punovažeći ili ne?
Islamski učenjaci su se razišli oko toga, a ono na čemu je većina njih
jeste da je on punovažeći. Dokaz za to im je predaja Abdullaha Ibn
Omera, r.a., koju je zabilježio imam Buhari, u kojoj kaže Abdullah ibn
Omer: To što sam uradio, brojalo mi se jednim razvodom.
Kaze učenjak Ebu Velid Muhammed ibn Ahmed ibn Rušd el-Kurtubi u djelu
Bidajetu-l-mudžtehid: Što se tiče prvog pitanja tj. da li je novotarski
razvod punovažeći ili ne, većina islamskih učenjaka smatra da je razvod
koji se dogodi u menstrualnom periodu punovažeći, prema riječima
Poslanika, s.a.v.s., u hadisu Abdullaha ibn Omera, r.a.: Naredi mu neka
je vrati (Hadis prenosi skupina - džemat). Kažu: Vraćanje može biti samo
u slučaju da se dogodio razvod. Takođe, kao dokaz uzimaju predaju koju
bilježi Imam Šafija od Halida, a ovaj od Ibn Džurejdža gdje se navodi da
su Ibn Dzurejdž i oni koji su bili sa njim pitali Nafia: Da li se
razvođenje Abdullaha ibn Omera smatralo punovažećim u vrijeme Poslanika,
s.a.v.s., na što je ovaj potvrdno odgovorio. Prenosi se od Abdullaha
ibn Omera, r.a., da je on davao takvu fetvu drugima.
(Bidajetu-l-mudžtehid, 3/1050).
Piše:
Semir Imamović
Fakultet šerijatskog prava